DIC Veritas, 29.10.2016, Godišnjica prisilne evakuacije Srba iz 26 sela Požeške kotline 29. oktobra 1991. godine

Наредба тзв. Кризног штаба општине Славонска Пожега о обавезној евакуацији 26 српских села Пожешке котлине, први пут после Другог светског рата Фото: Архива ДИЦ Веритас-а

Tačno u podne, 29. oktobra 1991. godine, pripadnici civilne zaštite i policije počeli su sprovoditi Naredbu o evakuaciji svih mještana iz 26 sela, sa isključivo ili pretežno srpskim stanovništvom, smještenih u Požeškoj kotlini, podno Papuka i Psunja, koju je dan ranije donio Krizni štab opštine Slavonska Požega.

Prema pisanoj naredbi, koju je potpisao Ante Bagarić u svojstvu predsjednika kriznog štaba,  koja je dan ranije izvješena na javnim mjestima, evakuacija se sprovodi “u cilju zaštite njihovih života” i omogućavanja uspiješnije odbrane odbrambenih položaja hrvatskih snaga na tom području od “četničkih terorističkih snaga i jedinica JA” koje svojim borbenim djelovanjem, u zadnje vrijeme, sve više ugrožavaju civilno stanovništvo u zapadnom dijelu opštine Slavonska Požega. Evakuaciju je trebalo sprovesti u roku od 48 sati, a u selima koja je trebalo evakuisati živjelo je, po popisu stanovništva iz 1991. godine, 2.120 lica.

Većina stanovnika prozvanih sela odazvala se naredbi i napustila svoje kuće, od kojih neki utočište nalaze kod rođaka u obližnjim selima, a manji broj u hrvatskim selima označenim kao rejoni prikupljanja.

Iako je stanovništvu prilikom evakuacije obećano da će, kada se vrate, naći sve kako su i ostavili, dogodilo se sasvim suprotno. Naime, ubrzo po evakuaciji započinje organizovana pljačka svega što je imalo vrednost i što se moglo ponijeti, a odmah potom i sistematsko paljenje i miniranje srpskih kuća, s očitim ciljem da se prikriju tragovi pljačke i da se stanovnici napuštenih sela u njih više nikada ne vrate. Dio starijih ljudi, koji nije htio ili mogao, uslijed starosti i bolesti, da napusti svoja sela, stradao je prilikom sistematskog paljenja i miniranja njihovih kuća.

Da bi se hrvatskoj i međunarodnoj javnosti “objasnilo” zašto su opljačkana i zapaljena srpska sela, u javnost je puštena teza da su to uradili sami Srbi prilikom povlačenja kako to ne bi palo u hrvatske ruke.

Vidjevši šta se desilo sa njihovim imanjima, u strahu za sopstvene živote, većina Srba iz evakuisanih sela kreće za Bosnu, koja u to vrijeme još nije bila obuhvaćena ratom, odakle nastavljaju put za Srbiju ili Istočnu Slavoniju, koju su kontrolisali tamošnji Srbi. Manji broj utočište nalaze u srpskim selima Gornji Vrhovci, Vučjak Čečavski i Šnjegavić, koja su odbila Naredbu o evakuaciji, i u kojima su formirane jedinice TO, organizujući seoske straže i odbranu svojih sela, dok im je lokalno stanovništvo pružalo logistiku za smješataj i hranu.

U zoru 10. decembra 1991. godine, jedinice 121. brigade iz Nove Gradiške i 123. brigade iz Slavonske Požege započinju napad na “nepokorna” sela, koja padaju bez otpora, a stanovništvo se, zajedno sa pripadnicima TO, povlači prema Bosni.

U čišćenju „nepokornih” sela, uključujući i nekoliko susjednih,  prema Veritasovim, još uvijek nepotpunim podacima, ubijeno je 71 lice srpske nacionalnosti, od kojih su 42 stariji od 60 godina, među kojima je 33 žena. Samo u jednom danu, 10.12.1991. godine, u Šnjegaviću i Vučjaku Čečavskom ubijeno ih je 36, prosječne starosti oko 60 godina, među kojima i 20 žena. U tim selima su, nakon što je narod iseljen, pripadnici HV-a opljačkali, minirali i popalili 616 stambenih i 590 gospodarskih objekata, dok su bez kuća ostala 1.492 lica.

Iz jedne masovne grobnice, na rubu sela Šnjegavić, u decembru 2000. godine ekshumirano je 13 posmrtnih ostataka, odakle su prebačeni na Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu, od kojih je do sada devet identifikovano kao žitelji Šnjegavića i Vučijaka Čečavskog.

Od svih žrtava, porodice su do sada pronašle, identifikovale i sahranile tek 21 posmrtni ostatak, dok se još uvijek na spisku nestalih vodi 50 osoba.. Rijetki povratnici u pomenuta sela još uvijek po zgarištima i zaparloženim voćnjacima i njivama nailaze na razbacane ljudske ostatke, ali svoja otkrića, iz straha i nebrige, više i ne prijavljuju nadležnim organima.

VERITAS je, krajem 2008. godine, svu prikupljenu dokumentaciju o zločinima u selima Požeške kotline dostavio Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije, koje je, nakon sprovedenog predkrivičnog postupka, prikupljene dokaze dostavilo Županijskom odvjetništvu u Slavonskoj Požegi, koje je u avgustu 2011. godine, zbog promjene mjesne nadležnosti za ratne zločine, predmet ustupilo Županijskom odvjetništvu u Osijeku, koje još nije donijelo konačnu odluku.

Epilog: za sprovedeno etničko čišćenje 26 sela Požeške kotline, od kojih su 23 potpuno uništena, po pisanoj naredbi državnog organa, prvoj i jedinoj u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, još niko nije procesuiran ni pred međunarodnim, ni pred domaćim sudovima.

Beograd i Banja Luka, 29.10.2016.

P R E D S J E D N I K
Savo Štrbac