Salаmon Jazbec: Jasenovac nije mit

Nedavno je Spomen područje Jasenovac objavilo „crnu knjigu“ s pojedinačnim popisom svih dosad identificiranih žrtava. Prema tom popisu u Jasenovcu je stradalo 72.000 ljudi, iako s onu stranu Save (odnosno Drine) negiraju tu brojku. Naime, ta brojka je znatno manja (iako ne i manje zastrašujuća) od one s kojom se baratalo u socijalističkoj Jugoslaviji.

Čini se da je danas, dvadesetak godina poslije, „oduzeta“ samo jedna nula, jer, kao što znamo, prije se govorilo o 700 hiljada ubijenih. To je bio još jedan od razloga za intervju sa Salamonom Jazbecom, osnivačem Hrvatsko-izraelaskog društva i tajnikom Margelovog instituta.

Je li moguće da bi netko slučajno baš toliko „omanuo“ u procjeni stradalih, i zašto već jedanput živi ne ostave mrtve da počivaju u miru? Neshvatljivo je da bi komunisti, koji se zalažu za „bratstvo i jedinstvo“, i koji ne prizivaju osvetu kao nacionalisti, namjerno preuveličali brojku ubijenih u Jasenovcu!

Moramo se pomiriti s time da ne znamo i nikada nećemo znati koliko je sveukupno jasenovačkih žrtava. Međutim, skromne procjene koje je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća iznio pariški ekonomist Bogoljub Kočović, a nekoliko godina kasnije djelomično plagirao zagrebački ekonomist Vladimir Žerjavić (prepisujući i lažirajući uz to dopunske rezultate krajnje manjkavog popisivanja žrtava koje su obavljali neki ogranci SUBNOR-a diljem Jugoslavije, što je sve skupa zatim za vrijeme Tuđmanovog diktatorijalnog režima slijedom tuđmanovskih kvazipovjesničarskih „državotvornih“ i protusrpskih ambicija kompilirano, kanonizirano i dogmatizirano), danas su učinkovito oborene zasebnim poimeničnim popisima žrtava Muzeja žrtava genocida iz Beograda i Javne ustanove Spomen područje Jasenovac, o čemu detaljnije pišem u „Magnissimum crimenu“.

Posve je jasno da moramo adaktirati svaku procjenu ukupnog broja žrtava koja postane manja od broja žrtava institucionalno utvrđenog poimeničnim popisivanjem. Činjenica jest da su jedine relevantne procjene i dalje službene poslijeratne procjene Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i domaćih pomagača Narodne Republike Hrvatske, koje uistinu prelaze pola milijuna jasenovačkih žrtava.

Novije spoznaje približavaju se broju žrtava od nekoliko stotina tisuća. Svake godine istraživači dižu procjene ukupnog broja jasenovačkih žrtava za par desetaka tisuća! Dok su prethodnih godina govorili o osamdesetak do devedesetak tisuća jasenovačkih žrtava, sada već i u Hrvatskoj govore o stodvadeset do stopedeset tisuća žrtava, a čuju se glasovi i o dvjesto tisuća.

Margelov institut drži da se nikako ne može ići ispod tristošezdeset tisuća žrtava u jasenovačkom logorskom kompleksu, posve lako može se komparativnim metodama doći do ukupnih procjena o petsto-šesto tisuća. Je li ih bilo sedamsto tisuća ne možemo špekulirati, ali smo svi ipak dužni respektirati procjene Zemaljske komisije koje je preuzela Državna komisija, priznata od UN-a. Te procjene govore o 700.000 jasenovačkih žrtava.

Dobro, ako već komunisti nisu stvorili jasenovački mit, činjenica je da taj mit postoji, i da su ga srpski nacionalisti obilato koristiti u ovom ratu kao alibi za svoju ekspanzionističku politiku. Sjetimo se samo izjave Vuka Draškovića da je Jasenovac „najveći srpski grad pod zemljom“, a tu je i Milan Bulajić, koji po ocjeni gotovo svih hrvatskih povjesničara, stvara na podlozi Jasenovca svoju teoriju vatikansko–kominternovske zavjere u želji da Hrvate prikaže kao genocidan narod. Nota bene, što mislite o tezama Milana Bulajića?

Jasenovački mit ne postoji, to je revizionistički misaoni konstrukt ustaške emigracije. Eksendehazijska bulumenta bila bi najsretnija da jasenovačkog logora uopće nije bilo, a kako stoji fakt da ga je ipak bilo, tijekom svoje globalne anabaze upinjala se onda svom snagom kako bi pokazala da je Jasenovac bio tek običan radni logor, jedan od tisuću u okupiranoj Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata.

U pauzama planiranja terorističkih akata na stranom tlu i prevratničkih upada na tlo socijalističke Jugoslavije, smišljane su revizionističke podvale i plasirane svagdje, od župnih listića do kulturnih časopisa. Tako je konstruirana i golema laž o tome da se Hrvate proglašava genocidnim narodom. No nitko Hrvate ne proglašava genocidnim narodom – to je magna fraus – već se uvijek napominje genocidni karakter ustaškog pokreta i ustaške države.

U tome i jest bit takve perfidne obmane, jer se sustavnom indoktrinacijom masa uspjelo zločine ustaša pripisati hrvatskom narodu, a Hrvate poistovijetiti s ustašama. To danas ne rade nehrvatski krugovi izvana, već tu opsjenu proizvode neoustaški krugovi u Hrvatskoj, koji time odterećuju povijesnu krivnju za genocid nad Srbima, Židovima i Romima sa svojih pleća i navaljuju ga na pleća čitave hrvatske nacije. Žalosno je da mnogi Hrvati na te podvale nasjedaju i tako sebe identificiraju s ustašama, uglavnom iz ignorancije i osobne nezrelosti, što se osobito opaža u mladih naraštaja, glajhšaltovanih za vrijeme obrazovnog formiranja kroz doba tuđmanizma.

Udžbenici i nastavničko osoblje gorljivo su tumačili lažnu povijest učenicima. Danas su to već punoljetne osobe, pa nije ni čudo što se opaža velik ressentiment spram ustaša, ustaštva i endehazijske ere u hrvatske mladeži i kod mlađih ljudi općenito. Velika većina hrvatske omladine u identifikacijskom smislu naginje ustaštvu po nekom vidu i stupnju. To se naročito opaža tijekom Thompsonovih masovnih koncerata, kada šovinistička mržnja i ustaštvo redovito zastrašujuće eruptira.

A što se tiče Bulajića i Draškovića – ta se dvojica ne mogu poistovjećivati. O prijašnjim izjavama Vuka Draškovića nemam podrobnijih saznanja, pa ih ne bih niti komentirao. Smatram da je minuli rad dr. Milana Bulajića značajan za sačuvanje jasenovačke istine, za poticanje na daljnja istraživanja i razjašnjavanje kompleksne motivacije strašnih endehazijskih zločinstava, koja se ne mogu simplificistički objašnjavati isključivo samovoljnim činima grupice ustaških povratnika iz talijanske, mađarske, njemačke, belgijske i argentinske emigracije, već se ta složena tematika treba obuhvaćati multifasetno i razmatrati mnoge poveznice između tadašnjih sila i utjecajnih krugova, pa tako i podršku koju je ustaškom režimu pružala Katolička crkva, organski vezana s Vatikanom.

Bulajić je inače kontroverzan i uvelike sporan i kad govori o tome zašto partizani nikada nisu napali logor Jasenovac… Činjenica je, međutim, da Tito nikada nije posjetio Jasenovac, iako je za svog života posjetio sva partizanska stratišta. Zašto se, po Vašim saznanjima, Tito nikada nije poklonio jasenovačkim žrtvama? Možda zato što je znao da velikosrpska ideologija manipulira brojem ubijenih, i da od Jasenovca stvara novi mit?

O tim se temama uglavnom kod nas progovara tendenciozno i diletantski, problematika je bremenita politikantstvom i dnevnopolitičkim nabacivanjem povijesnim osobama, događajima te sasvim inkompatibilnim društvenim procesima. Tito je uvijek imao jedno mišljenje o Jasenovcu, koje je – ne jednom – iskazao i u svojim javnim govorima pred mnoštvom svjedoka. Stalno je tvrdio da je to velik i neoprostiv ustaški zločin nad nedužnim narodom. Pravovremeno je izdao naredbe za oslobođenje logora, ali one zbog nepovoljnih ratnih okolnosti nisu mogle biti provedene. Prema nedavnim nalazima mr. Ivana Fumića, čak ne stoji niti tvrdnja da nije posjetio Jasenovac.

Međutim, kao državni čelnik i vođa složene zajednice donedavno antagoniziranih naroda koji su prošli kroz krvavi građanski rat, nastojao je po svoj prilici izbjeći daljnju socijalnu stratifikaciju i sukobljavanja po osobito bolnoj osnovi, pa je želio traumatične povijesne teme „apsolvirati” tako da ih se na neki način pokuša zaboraviti – e kako bi socijalistička Jugoslavija mogla profunkcionirati normalno i skladno kročiti u svjetliju budućnost. No narod je ipak bio nešto mudriji od svojeg vođe, shvatio je temeljnu pogrešnost takve prijeke intencije, pa se spontano počeo okupljati na mjestu bivšeg jasenovačkog logora, kako bi svake godine dostojno komemorirao jasenovačke žrtve.

Politika je pred snagom narodnog sentimenta kapitulirala, te je petnaestak godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i proboja posljednjih jasenovačkih logoraša odlučeno da se ipak uredi Spomen područje Jasenovac s monumentom i memorijalnim muzejem na mjestu razgrađenog ustaškog logora smrti. U viktimološkom pogledu, jasenovačka tragedija je naprosto toliko ogromna, da bilo koji ugledni pojedinac, ma kako moćan i utjecajan bio, u konačnici mora ustuknuti pred tom boli, poštovati je i pokloniti se jasenovačkoj žrtvi, baš kao što se svi na kraju moraju skrušeno pokloniti u Yad VaShemu, od čelnikâ suvremene njemačke države do rimskog pape.

Recite nam ukratko, mada o tome pišete potanko u knjizi, zbog čega podvrgavate žestokoj kritici novu postavu Spomen područja Jasenovac?

Ovaj posao koji je sada u Spomen području Jasenovac napravljen – posve je promašen i štetan. Kada bi nakon kakve globalne katastrofe sredinom idućeg stoljeća budući naraštaj znanstvenika počeo istraživati ruševine New Yorka, vjerojatno bi smatrao da je Harlem Meer prirodno jezerce vrlo nepravilnih obala usred grada. No to je ipak umjetno stvoreno jezero, koje su drevni Njujorčani oformili nakon 1857, kad su započeli s projektom Central Parka na Manhattanu.

Da bi se shvatilo ono što gledamo, treba posjedovati osnovni kvantum podataka. To u slučaju novog stalnog postava Memorijalnog muzeja Javne ustanove Spomen područje Jasenovac naprosto ne postoji. Samim time čitav je projekt neuspješan i već zbog toga ga treba stubokom izmijeniti. Iz ovog sadašnjeg jasenovačkog Memorijalnog muzeja jednostavno se ne vidi tko je, kako i zašto i od koga i u kojem razmjeru na tom mjestu stradavao prije šest i pol decenija. A to je problem; to je enormni problem. Efraim Zuroff zato nije pretjerao kad je efektno novi muzejski postav u Jasenovcu nazvao postmodernističkim smećem.

Milanović je nedavno posjetio Bleiburg, da bi se poklonio svim nevinim žrtvama komunističkog režima, a s njim je u delegaciji trebao biti i ugledni židovski publicist, liberal, Slavko Goldstein, koji se ipak zbog upućenih kritika u zadnji čas predomislio. Smatrate li i Vi da se na Bleiburgu i Križnom putu dogodio zločin, i što je za Vas uopće zločin? Kako inače ocjenjujete službenu politiku predstavnika židovske zajednice u Hrvatskoj?

Slavka Goldsteina uopće ne smatram liberalom po vokaciji, već po deklaraciji, odnosno nominaciji, a tek ponekad i po manifestaciji; on je zapravo osoba koja koketira s hrvatskim nacionalizmom još od 1971. godine, što se očituje i u tekstovima koje je tada pisao za notorni Hrvatski tjednik.

Egzibicionistički potez koji je pompezno najavio, pa odmah zatim neslavno iznevjerio sve one s kojima je dogovarao hodočašće na Bleiburško polje, zbog toga za mene nije iznenađenje, nego možda samo logičan završetak jednog intimnog evolutivnog procesa. Kroz neka njegova samostalna i zajednička knjiška djela, javne istupe i napise, uviđam štoviše određeno nagnuće prema nekim revizionističkim momentima, nepovoljnima za savjesno sagledavanje žrtvoslovlja na tlu Balkana.

Njegovu inicijativu da se ustaški šef policije iz endehazijskog Karlovca proglasi pravednikom među narodima, zato što je navodno spasio neke pojedince – bez obzira što je u isto vrijeme stotine otpremio u Jasenovac – smatram sablažnjivim činom. To je u biti krajnje nedopustivo i sasvim neoprostivo. Ja osobno nikada ne bih otišao pokloniti se na mjesto gdje su jasenovački koljači u povlačenju nakon završetka Drugog svjetskog rata odbijali položiti oružje, te su se umjesto toga zajedno s pripadnicima zloglasne Crne legije još danima borili protiv jedinica Narodnooslobodilačke vojske.

Oni što su pritom stradali i svi oni što su bilo gdje od partizanskih jedinica ubijeni nakon toga nisu ratne žrtve, već poslijeratni stradalnici, a među njima domaćih veleizdajnika svih nacionalnosti. Koliko je takvih – ne zna se, jer nikada nije napravljen popis stradalnika, pa su popratne manipulacije kolosalne. A što se tiče drugog dijela pitanja, politika židovskih zajednica u Hrvatskoj (jer postoje tri židovske zajednice: Koordinacija židovskih općina u RH od deset članica; Bet Israel Zagreb i hrvatski ogranak Chabada; ljubavičeski hasidi koji djeluju u Zagrebu, Opatiji i Dubrovniku) ne postoji. Neslužbena politika je oportunizam.