DIC Veritas, Slobodna Dalmacija, 12.9.2020, Dossier Varivode: štakori rata su dva mjeseca nakon Oluje išli u pljačku i ubijanje srpskih staraca i bolesnih

Двор на Уни, место злочина Фото: РТС, ХТВ, screenshot

DVOR

Tijekom 8. kolovoza 1995. godine između 14.30 i 15 sati u školskoj zgradi u Dvoru na Uni, ručnim bombama i pucnjevima iz automatskog oružja ubijeno je 12 osoba, od kojih 10 psihički i fizički hendikepiranih, te jedan bračni par. Koliko je poznato, sve žrtve su bile Srbi.

Zločinu su svjedočili pripadnici danskog bataljuna snaga UNCRO-a, tada smještenih u Dvoru, čiji je pripadnik Jan Wellendorf 2011. godine o svemu posvjedočio u danskim medijima, nakon čega je slučaj postao poznat i u hrvatskoj javnosti.

Prema tom svjedočenju danski vojnici htjeli su reagirati, odnosno zapucati i tako pokušati spriječiti zločin, no naređeno im je da ne interveniraju, već samo promatraju.

Civili ubijeni u školi u Dvoru nekoliko su dana ranije, zajedno s još 40-ak osoba, psihijatrijskih bolesnika te stanara staračkog doma, dovezeni iz Petrinje, nakon čega je većina uspjela izbjeći u Bosanski Novi. U Dvoru su ostali samo najteži invalidi, odnosno oni koje nitko nije mogao ili htio povesti sa sobom.

GOLUBIĆ

Tijekom 5. kolovoza 1995. godine, u sklopu vojne akcije ‘Oluja’, Hrvatska vojska ulazi u selo Golubić. Velika većina stanovništva napustila je selo i priključila se koloni izbjeglica, ali jedan dio mještana odlučio je ostati u svojim kućama.

Nakon ulaska hrvatskih jedinica u raznim se zaseocima Golubića događaju ratni zločini nad civilnim stanovništvom. Točno vrijeme pojedinačnih zločina i način na koji do njih dolazi nije do danas do kraja istražen i razjašnjen, ali jasno je da je tog dana i u nekoliko sljedećih dana ubijeno najmanje 18 civila u selu Golubić. Većina žrtava osobe su starije životne dobi, ubijene u neposrednoj blizini svojih kuća.

Svjedočenje sina jedne od žrtava iz Golubića glasi:
“Moja mati ubijena je 5. augusta oko 13 sati. Ja sam bio 100 metara dalje. Sakriven iza vrbe. Vidio sam 14 vojnika HV-a. Čuo sam dva pucnja. Vidio sam da moram ići. Mater je ostala ležati mrtva. Imala je 82 godine. Ubili su je i još su joj odsjekli ruku. Dvadeset i pet dana na tom mjestu ležala je mrtva, onda su došli s vrećama i pokopali je na kninskom groblju pod N.N. Šta je od nje ostalo, od silnih vrućina, pasa i svinja koji su lutali okolo, ne znam”, rekao je svjedok.

GOŠIĆ

U Gošiću kod Kistanja 27. kolovoza 1995. ubijeno je sedam starijih osoba: Savo Borak (70), Vasilj Borak (68), Grozdana Borak (75), Marija Borak (81), Kosovka Borak (77), Milka Borak (75), Dušan Borak (56), a desetak dana ranije ubijen je i Gojko Ležaić (65).

Svi ubijeni bili su civili, a u selu ni ranije niti u vrijeme ubojstava nije bilo nikakvih ratnih aktivnosti.

KIJANI

Selo Kijani nalazi se u Lici i po teritorijalnom ustroju spada u Općinu Gračac. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Kijanima je živjelo 222 stanovnika, od čega 217 ili skoro 98% Srba. Prema popisu stanovništva iz 2011. u Kijanima živi 56 stanovnika.

Početkom akcije ‘Oluja’ velika većina mještana Kijana odlučuje se na pridruživanje izbjegličkoj koloni i napuštanje svog sela. Jedan broj mještana ipak odlučuje ostati, ne želeći napustiti svoje kuće. Prema svjedočenjima, jedan od važnih razloga za to je bio taj što su na radiju čuli Tuđmanovu poruku da ne odlaze oni koji „ruke nisu okrvavili“.

Od prvog ulaska hrvatskih snaga u Kijane pa do konca rujna 1995. godine u selu Kijani ubijeno je 14 civila, među kojima čak devet žena, svi u poodmaklim godinama. Primjerice, ubijena je Smilja Jelača, koja je tada imala 90 godina, kao i Dane Bolta, isto devedesetogodišnjak.

O nekim užasnim detaljima zločina, u kojem je bilo i silovanja i odsijecanja glava, svojevremeno su javno svjedočili Svetko Bolta i Nikola Jelača, koji su se sakrili u obližnju šumu, odakle su vidjeli sve što se događalo. Oni su se dva mjeseca krili po ličkim šumama, dok ih nije otkrila hrvatska policija. Jelača je ostao u Gračacu, a Bolta je otišao u Srbiju. Obojica su u međuvremenu umrla.

KOMIĆ

Selo nedaleko od Udbine, kojoj administrativno i pripada. Dana 12. kolovoza 1995. s nekoliko oklopnih vozila (transportera i tenkova) ušli su pripadnici Hrvatske vojske ili, spominje se također, Specijalne policije RH. Stigli su iz pravca Ondića nasumično pucajući, iako u tom trenutku na prostoru Udbine, pa tako ni Komića, u kojem je ostalo svega 12 stanovnika, nije više bilo baš nikakvih vojnih razloga za to. Pri ulasku u selo počeli su paliti kuće i gospodarske objekte, žito i sijeno te su ubijali stoku. No, na tome nisu stali.

Jedna od žrtava ovog pohoda bila je nepokretna starija žena, koja je u trenutku stradanja imala 74 godine, a zapaljena je u ljetnoj kuhinji svoje kuće. Svemu je, skrivena tek 15-ak metara dalje, svjedočila i preživjela žrtvina kći.

MOKRO POLJE

Selo Mokro Polje nalazi se u sastavu Općine Ervenik. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Mokro Polje imalo je 803 stanovnika, od čega je 801 bio Srbin. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011., u Mokrom Polju živi 227 stanovnika. Zločini su se događali između 5. i 20. kolovoza 1995. godine.

Tijekom akcije ‘Oluja’ velika većina mještana Mokrog Polja napušta svoje selo i pridružuje se izbjegličkoj koloni. Jedan dio ljudi ipak odlučuje ostati. S obzirom na to da su u okolnim mjestima ljudi odlučili krenuti na put tek u noći između 4. i 5. kolovoza ili kasnije, jedan dio ljudi iz okolnih sela također se zatekao u Mokrom Polju u trenutku kada je Hrvatska vojska ulazila u selo.

Nakon ulaska u selo, hrvatske snage ubile su neke civile koje su zatekle u selu. S obzirom na to da svi slučajevi nisu dobro dokumentirani, razni izvori govore o različitom broju žrtava, koji se kreće između 5 i 20. Jovan Popović iz Mokrog Polja, rođen 1948., izgubio je 7. kolovoza 1995. majku Stanu i brata Mirka. Toga je dana, nakon što su ga vojnici vodili po selu i zlostavljali, legao spavati na prvi kat kuće. Probudilo ga je pucanje:

“Zatim sam čuo vrisak majke (…) Kad sam čuo da pripadnik HV-a viče: ‘Ubio sam jednoga, moramo ga spaliti dok ne dođu promatrači’ (…) Sišao sam dolje i našao brata ubijenog, a majku da se guši od rane na vratu (…) Pokazivala je rukom da bježim i tražila vode. Uskoro je izdahnula. Ocu je metak ušao kroz ušnu školjku i zabio se u ekran televizora (…)”. Jovanov je otac ipak preživio.

Nitko od odgovornih za ove zločine nije za njih kazneno odgovarao. U spomen civilima mještanima Mokrog Polja, ubijenima u kolovoza 1995. godine, mještani Mokrog Polja i udruženje srpskih obitelji Protiv zaborava podigli su spomen-ploču.

UZDOLJE

Selo Uzdolje nalazi se u neposrednoj blizini Knina, na cesti koja povezuje Knin i Drniš. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u selu Uzdolje živjelo je 767 stanovnika, od čega 765 Srba.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Uzdolju je živjelo 226 stanovnika, ali se taj broj do danas dodatno smanjio.

U jutarnjim su se satima 6. kolovoza 1995. godine u Šare, zaselak sela Uzdolje u tadašnjoj Općini Orlić, bijelim civilnim automobilom dovezla trojica muškarca naoružana automatskim puškama.

Svi su bili crnokosi; dvojica su nosila maskirne uniforme, a treći crnu maramu oko vrata, maskirne hlače i crnu majicu kratkih rukava s crnom vrpcom na kojoj je pisalo „Za dom spremni“. Sva su trojica imala tamnoplave kape s oznakama s hrvatskim grbom.

Tamo su zatekli Krstu Šaru, koji je bio ispred svoje kuće s Jandrijom Šarom, Stevom Berićem, Janjom Berić, Milicom Šare, Đurđijom Berić, Bosiljkom Berić i s još jednom osobom, a svi su oni bili u civilnoj odjeći. Jedan od trojice naoružanih muškaraca ugledao je jednu od svjedokinja ovog zločina i, udarivši je u ruku kundakom, zapovjedio joj da se priključi ostalima.

Naoružani muškarci zapovjedili su skupini da krene prema asfaltiranoj cesti Knin – Drniš, a jedan od njih trojice u jednom je trenutku gurnuo Stevu Berića na zemlju i poderao mu isprave, kazavši da mu one više neće trebati. Nedugo zatim jedan je od naoružanih muškaraca rekao: „Hajde da ih dokrajčimo, ohladit će nam se janjetina.“

Skupina je zatim na otprilike 30 metara od ceste stala na jednom mjestu koje je bilo izvan vidokruga vozila koja su onuda prolazila. Dvojica naoružanih muškaraca tada su otišla s dvjema mještankama koje su potom u zasebnim vozilima odvezene u Knin.

Treći naoružani muškarac, koji je ranije udario jednu svjedokinju u ruku, ostao je s preostalim zatočenicima kojima je naredio da s glavne ceste krenu natrag prema zaseoku, pri čemu im je psovao majku zbog toga što su učinili u Vukovaru i zastrašivao ih.

Skupina je nakon nekog vremena naišla na Miloša Ćosića, kojem je taj naoružani muškarac naredio da se priključi ostalima. Naoružani muškarac na kraju je pucao na skupinu iz automatske puške i tako usmrtio Milicu Šare, rođenu 22. siječnja 1922., Stevu Berića, rođenog 24. lipnja 1933., Janju Berić, rođenu 11. travnja 1932., Đurđiju Berić, rođenu 1. siječnja 1916., Krstu Šaru, rođenog 15. listopada 1931., Miloša Ćosića, rođenog 1. ožujka 1923. i Jandriju Šaru, rođenog 30. srpnja 1932., dok je svjedokinja, 67, koja je bila ranjena, uspjela pobjeći u šumu i ostala živa.

Obdukcijom posmrtnih ostataka utvrđeno je da je smrt žrtava nastupila od prostrijelnih ozljeda. Isti je dan u zaseoku Šare ubijena u svojoj kući i Sava Šare, rođena 1922., a u okolnim je selima (Orlić, Markovac, Biskupija i Vrbnik) u nekoliko dana nakon ‘Oluje’ ubijeno još 10-ak civila.

S obzirom na to da za predmetni zločin nitko nije odgovarao, Centar za suočavanje s prošlošću Documenta podnio je 4. kolovoza 2017. godine kaznenu prijavu DORH-u za zločine počinjene u Uzdolju. Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku očitavalo se o kaznenoj prijavi: „Nakon ekshumacije provedene 2001. godine na gradskom groblju u Kninu i zaprimljenih materijala, u Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku formirani su predmeti vezani za stradavanje civila od 6. do 9. kolovoza 1995. u Uzdolju i Vrbniku na štetu najmanje desetero civila, a zbog sumnje da bi se radilo o ratnom zločinu. Izdan je nalog nadležnoj Policijskoj upravi šibensko-kninskoj i Vojnoj policiji za provođenjem izvida i kriminalističkog istraživanja u cilju utvrđenja okolnosti stradavanja i pronalaska počinitelja navedenog zločina.“

Nobilo: Ako politika ima volje, to se može riješiti…

Poznati hrvatski odvjetnik Anto Nobilo odgovorio nam je na nekoliko pitanja.

Zašto je tako malo optuženih, te pravomoćno osuđenih?

– Nije bilo političke volje, ni onda ni danas. A kako protječe vrijeme, sve su manje šanse da se ubojice uhvate.

Mogu li se sada neki procesi dovesti na sud i završiti pravomoćnim presudama?

– Mogu, ali netko treba progovoriti. Ali opet, bitna je politička volja. Gesta Plenkovića koji je najavio odlazak u Varivode je dobra stvar, ali dok se ne kazni krivce, pravda neće biti zadovoljena. Ne zaboravimo i da ti ljudi koji su krali i ubijali i dalje žive među nama. I radi nas samih trebali bi se toga tereta riješiti.

‘Oluja’ je velika vojna pobjeda Hrvatske, kako je onda Tuđman dopustio takva zlodjela?

– Ima nekoliko objašnjenja. Za sudbinu Srba je najviše kriv Slobodan Milošević, koji ih je nekoliko puta izdao. Prvi put kad ih je poticao, uz pomoć svojih marioneta, na pobunu protiv Hrvatske, zatim ih je ostavio na cjedilu, a potom pozivao i na iseljavanje iz tzv. Krajine da bi naselio Kosovo.

Hrvatska je imala puno pravo osloboditi svoj teritorij, ali imala je dužnost i zaštititi ljude koji su ostali na oslobođenom teritoriju. Velika većina hrvatskih vojnika je branila svoju zemlju, ali bilo je onih koji su nakon operacija išli po plijen, krasti i ubijati.

Nekima u vrhu hrvatske države odgovaralo je da se Srbe zaplaši i da se nikad ne vrate. Ne zaboravimo da je Tuđman javno govorio da će nakon ‘Oluje’ u Hrvatskoj biti tri posto Srba, a ne skoro 13 posto, koliko ih je bilo prije rata.

600 ubijenih, a dvije presude?!

Tijekom i nakon ‘Oluje’, dakle kad su završile ratne aktivnosti, ubijene su stotine Srba (civila, većinom staraca i bolesnih) i opljačkane tisuće kuća. Istraživačka novinarska mreža BIRN (Balkan Investigative Reporting Network) navela je da je Božo Bačelić jedan od samo dvojice osuđenih pred hrvatskim sudovima za ratne zločine počinjene nad civilima tijekom i nakon operacije ‘Oluja’.

– On je 2014. pravomoćno osuđen na sedam godina zatvora zbog ubojstva Nikole Damjanića (76) i njegove supruge Milice (74) u selu Prokljan 11. kolovoza 1995. Istom presudom Bačelić, kojeg je Tuđman krajem 1995. odlikovao Redom hrvatskog trolista za osobite zasluge za RH stečene u ratu, osuđen je i zbog ubojstva Vuka Mandića, pripadnika vojske samoproglašene Republike Srpske Krajine. Kako stoji u presudi, Bačelić je vojnika odvezao do napuštene kuće na području Varivoda i tamo ga ubio.

Bačelić je tokom suđenja tvrdio da od završetka rata kriminalistička policija i tužiteljstvo o njemu pokušavaju ‘iskonstruirati razne priče glede ubojstava različitih osoba… u kojima uopće nije sudjelovao niti o njima bilo što zna’. Bačelić je pušten je iz zatvora u rujnu 2016. Kako dokazuju fotografije i videosnimke objavljene na njegovoj Facebook-stranici, među okupljenima na slavlju priređenom povodom njegova oslobođenja bio je Dario Kordić, također osuđeni ratni zločinac i bivši vojni zapovjednik samoproglašene Hrvatske republike Herceg-Bosne – naveo je BIRN. O Bačelićevom slučaju iscrpno je izvijestila i “Documenta”, kao i naša “Slobodna”, te drugi mediji.

Teršelič: Obdukcija nikad nije napravljena

Documenta, Centar za suočavanje s prošlošću, dokumentira zločine hrvatskih vojnih snaga nad Srbima, ali i obrnuto. U više su navrata upozoravali na neefikasno pravosuđe.

Vesnu Teršelič iz Documente pitali smo vlada li zavjet šutnje među vojnicima i policajcima koji možda znaju tko je ubio Srbe u Varivodama, ali šute i štite suborce?

– Zavjet šutnje među počiniteljima i očevicima zločina je najveća prepreka u mogućem nastavku procesuiranja, ne samo u ovom, nego primjerice i u zločinu u Gruborima, počinjenom od strane pripadnika ATJ Lučko. No nikad se ne treba prestati nadati da će netko od ubojica progovoriti zbog grižnje savjesti, teške bolesti ili na samrtnoj postelji.

Na pitanje koliko je prvo suđenje osumnjičenima bilo profesionalno, je li bilo nekih grešaka, Vesna Teršelič kaže:

– Ključne su greške vezane uz zakašnjelu istragu. Osim vanjskog pregleda tijela usmrćenih, nikad nije obavljena obdukcija. Za zločin u Varivodama se sumnjičilo šestoricu pripadnika hrvatskih redarstvenih snaga, no nakon postupka pred Županijskim sudom u Zadru te ponovljenog suđenja na Županijskom sudu u Šibeniku, optuženici su oslobođeni krivnje, čime je istraga vraćena na početak, i to protiv nepoznatih počinitelja.

Izgleda da nakon završenog kaznenog postupka pred šibenskim sudom nije bilo novih saznanja. Znamo da su istražitelji u više navrata ispitivali članove porodica ubijenih koji u vrijeme zločina nisu bili u Varivodama. No odgovor znaju samo počinitelji, pa se istraga treba intenzivirati prema pripadnicima redarstvenih snaga.

Plenković ide u Varivode

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković je za vrijeme Alke u Sinju potvrdio kako će ići u Varivode, gdje će iskazati počast prema civilnim žrtvama koje su se dogodile u Domovinskom ratu.